the chronicles

07.10.2006., subota

Nakon malo dužeg vremena nepisanja, odlučia sam ponovno započet. Moglo bi se reć da sam ima laganu literalnu blokadu. Ali najtočnije bi bilo reć da se ništa tako pometno nije događalo. Pa zašto trošit prostor ispunjavajući ga s glupostima. Da ne kažem literalnim dijareama.
Fakultet je započea. Ali kao da nije. Nastava je čisto izborna. Tj. u mogučnosti si otić s nastave kada ti god šune. A to pravo sve više ljudi upražnjava iz dana u dan. Tako da je i ova godina lagan započela kao jedna velika lakrdija… Ali sam tokom ovog tjedna ima epifaniju. Po pitanju među studentskih odnosa. I najvjerovatnije sam sebi ovo rekao mali miljun puta, ali ovaj put će biti definitivan. Odluka je donesena – raskidam sve veze s kolegama. Dotičnim. Jer mi je više puna kapa insinuacija, gluhih telefona, rekla-kazala i sličnih gluposti. Jer ako ja nešto kažem da mi se pari, netko drugi kaže da sam ja to vidia i razglasija. Izađem s nekom kolegicom na kavu, automatski ja njoj nešto radim. Čak je bilo i seksualnih aluzija. A toga mi je više pun k… Valjda nisam toliko u kurcu da se samnom ne može razgovarat, ali opet neki ljudi to previše iskorištavaju. Pa ne izgledam valjda kao jebena ispovjedaonica… ali je specifično da svaki put ja najebem. Jer kako se meni svašta govori, a ja ne mogu a da ne dam svoj osvrt, automatski se mene vata za rič i KRIVO me se interpretira. Tako da čak razmišljam da izvisim oko svog vrata pisani manifest da me tuđi problemi NE ZANIMAJU. Jedva izlazim na kraj sam sa sobom. A sad da rješavam još i tuđe probleme – ne bi išlo… sidnem s ljudima, slušam tuđe probleme, ali ako idem dat savjet – sranje. E pa više – nema. Na faksu nas ima 52. znači da postoji još odabir od 50 ljudi koji su možda stručniji za rješavanje muka mladih studenata. Ne mislim specijalizirat psihijatriju. Kako bi Ban reka – Ako me nešto pitaš, a ja odgovor znam, reću ti pojma nimam. I od sada nosim na faks letvu, pa da me neko zvizne ako krenem u neku diskusiju.
A i na kraju lita sam ima malu neugodnost. Tihana, bivša cura (godinu ipo hodanja i još toliko «prijateljstva») je otišla na studij u Zagreb. Mislia sam da ću to malo bolje podnit. Ali nisam . bilo mi je masu krivo. Posebno dan kada smo se rastajali. Znam i sam da nije Zagreb na kraju svijeta, ali opet – razdjeljenost je tu. Posebno šta smo se oboje trudili (malo više ja nego ona) da to prijateljstvo održimo, ali u nekim trenutcima ti nije funkcioniralo nije je bilo imalo lako. A sada me malo straj šta će bit kada se vrati. Očemo li se uopće javit jedno drugom, oče opet nešto «bit» ili ćemo se totalno odjelit. Moji kažu vrijeme će reć. Ali taj pojam mi je ljuta apstrakcija, jer na to «vrijeme» ne mogu djelovat. Tako da mi sve to lagano ide na jetru…


- 22:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #

29.08.2006., utorak

Po samom početku samoistraživanja i poboljšanja sam doša do jednog problema. Ali o njemu malo kasnije. Mogu mirne duše reć da sam lagano počea smanjivat s izlascima, te se lagano prebacivat u radni mod. Nije sad da sam konstantno doma, nego jednostavno ako sam bia ujutro vani, nemam potrebe da doslovno uletim doma, utrpam ručak u sebe i opet izjurim vani. Ajmo reć da doziram izlaske. A i vrijeme mi ide malo na ruku. Cili dan je nešto šučmurasto. Kiša oće-neće. Tako da sam pogled na vanjske okolnosti lagano zatupe želju za izlascima. Šta je i u neku ruku dobro. Starci manje prigovaraju, malo više me tarmaju s totalno nepotrebnim informacijama (al kad im je gušt)… tako da je praktički sve po starom…
I sada dolazimo do mog problema. Od srijede (znači skoro tjedan dana) neprestano mislim na jednu curu – Tihanu. Ne moju bivšu (isto se zovu). Curu sam upozna otprilike kada sam upisiva fakultet, jer je išla u razred s jednom curom koja je bila u «uličnoj ekipi». Sad s njom nema više kontakta. Mislim na ovu susidu. Valjda joj se nije svidjelo šta sam se «spetlja» s njenom kumom. Sama Tihana mi nikad nije bila nešto napeta. Je cura izgleda stvarno dobro (plavca kosa, ima je na svim mjestima di treba, lijepo se oblači). Neki bi rekli idealna cura. Valjda je svima poznat osjećaj zaljubljenosti na prvi pogled. E, pad kod nje sam prvi put doživia da me cura nije privukla na seksualni već na – zaštitnički način. Ima sam osjećaj da je ona nešto šta trebam zaštiti. Sam razlog takvog osjećaja mi nije poznat. A i iskreno cura nije bila too bright. Pa me malo znalo snervat kad bi krenija razgovarat nešto ozbiljno sa njom, pa bi me ona blago teleći pogledala. Suma sumarum – s curom sam ima doslovno brat-sestra odnos. Ona bi dolazila na moje utakmice (dok sam još branija za ulicu), ja bi njoj pržia cdove i tira «nepoželjne udvarače». Kad bi nešto zasrala, ja bi nekako riješava to. I takva idila je trajala sve dok se nisam pokačia s susidom, ona prohodala s nekim likom, ja se potpuno odmaka od te ekipe iz ulice… tako da smo stvarno izgubili kontakt. Istina nekad bi se vidili u gradu, stali i popričali, al to je bilo to. I iskreno niti sam je vidia u zadnjih 2 godine niti sam nešto mislia na nju. Sve do izleta u Supetar. Sidia sam na improviziranom balkonu broda, a kad ono prođe kraj mene cura koja joj strašno sliči. Ista frizura, isti način oblačenja… Praktički ona… iz prve mi je trebalo par sekundi da se sitim kako se ona uopće zove. A kad mi se upalila lampica, ova je već nestala. Kad sam se nakon dva dana vraća u Split, opet sam je vidia i skonta da nije to cura na koju sam mislia. Al jednostavno ne mogu prestat sada mislit na nju. Nije da me sada počela nešto privlačit po stare dane. Nego me jednostavno zanima šta je sa njom??? po zadnjim informacijama, upisala je pravo, i dalje živi u Splitu… i to bi bilo sve šta znam. A ta znatiželja me tare nemilo. Čak sam je u ponedjeljak sanja. Nema veze šta me u snu gađala pitarom, al baš me kopka. A tragikomično je šta nemam načina da saznam. Jer nisam baš u kontaktu s ljudima preko kojih sam je upozna. Šta mi je i pomalo ža. Ne šta s tim ljudima više ne komuniciram, nego šta neznam šta se događa s mojoj «mlađom sestrom»

P.S. @captainsubtext – pravo govoriš za tu metaforičku lutriju. Samo ne straj kada dođe vrijeme one prave lutrije (stipendija, državni, radni odnos) da tada ne izvučem krive brojeve. Jer znaš kako se kaže – jednom guzičar, uvijek guzičar. A šta se tiče nabrojenih sretnika, sretno im bilo. Samo se nadam da neće netko nadrapat radi njihove lude sreće…

- 13:03 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.08.2006., nedjelja

Od mojega zadnjeg javljanja je prošlo otprilike mjesec dana. A ovaj dan sam odabrao kao povratak svom pisanju. Tako da ću kroz ovaj post sumirat protekli mjesec. Pošto sam dao sve ispite, došao sam do odluke da ću smanjiti svoje odgovornosti, te nadoknadit izlaske i spavanje. Jer u proteklih godinu dana nisam se baš naspava. Em šta sam se treba dizat rano radi faksa, em šta me morila panika oko faksa. Kako sam pa prvu godinu i treću (neparne godine me očito ne idu), doma je bila vrlo čudna/napeta atmosfera. Roditelji su istrenirali pasivnu agresivnost, u fino mi prebacujući za neuspjehe na akademskom faksu. A i dijelom (velikim) ih razumim. Financiraju moje postojanje, a da sam se samo malo više koncetrira na faksu u pravim trenutcima, rezultati bi bili puno bolji. Istina velik dio toga je sada u prošlosti, ali u nekim razmjericama to ispliva na površinu. Šta mi je krajnje frustrirajuće, ali opet – roditelji su roditelji. Ne mogu im zamjeriti, jer ću i sam u nekim situacijama reagirat kao oni sami. A i velika greška su mi bili izlasci. Kako dugo nisam nešto aktivno izlazia, ni prvi dio ljeta (do odlaska na Hvar) nisam iša nešto posebno vani. Di koja kavica, ali većinom je bia aktivni odmor (gledanje filmova, dulje spavanje…). Ali očito po povratku je ta «inhibicija» nestala. Ujutro bi se diza (tj. budia bi me mobitel) – kava do 12, 13. doša bi doma ručat, mobitel – kupanje /kava. Dođem doma večerat, mobitel – piće, izlazak, poneki koncert… i tako nevjerovatnih 20 dana. Čak bi i ponekad i onaj dio s večerom preskočia. Tako da bi doma jedino dolazia spavat, ručat i promjenit robu. Sad to liči super/cool i slično, ali iskreno – nije. Trust me. Često bi mi i sam organizam govoria da usporim jer sam jednostavno izgoria totalno, ali ne. Mozak radi 300 na sat, a i «bilo bi u k.. nekog otkantat kad imam slobodno». I tako sam ponovno doša u konflikt s svojim. U tom vremenu sam mislia kaoo su u k… šta me pokušavaju lišavat slobode, jer kad sam već da godinu, zašto da se ne zabavim. Ali sad kad malo trezveno pogledam, shvaćam – idiot sam samo ja. Jer slično sam ljeto ima prije dvi godine. Konstantni izlasci, odgovornost nula. A i to me koštalo. Previše me to koštalo. Prekinija s curom koja mi je bila (koliko ja to sebi negira) velik oslonac, najbolja prijateljica (lažem – više mi je kao mlađa sestra koju nikad nisam ima) je otišla studit u drugi grad, tako da sam se i malo s njom glupo raste. Velik dio pravih prijatelja sam počea zanemarivat jer me «oni nisu shvaćali». Pa onda nije ni čudo šta sam se teško iz party-moda prebacia u radni-mode. I nisam ni trepnia, a godina mi je bila već izgubljena. Neke stvari sam preanalizira, vodia sam previše brigu o drugima, a premalo (uopće) brigu o samome sebi. I prošlo ljeto sam puknia. Lagano sam se počea zatvarat u sebe, te dizat zid oko sebe jer očito nisam više tia bit povrijeđen. Tako da sam neke ljude koji bi mi htjeli pomoć sam jednostavno odgurnia od sebe. I tu sam falia. GADNO… najvjerovatnije sam i u to vrijeme počea pisat ovaj blog. I stvoria sam lik Grima. Kao neku tampon zonu oko sebe koja bi me branila od svijeta. Prošla godina je tako prošla malo bolje. Sve sam prebacia u prvu brzinu, napokon sam uspia sredit prioritete. Istina bilo je par «rupa na putu» koje bi me masu izbacivale iz takta (usmeni iz patologije). I u tim trenutcima bi me vatala jeza da se opet ne povučem u sebe. Ali bi opet nekako naša snage da se dignem. I valjda na valu takve «sreće», mi se dogodilo ovo ljeto. Samo se nadam da nisam se previše zeznija, te da sam grešku u koracima otkrija dovoljno rano.
I tako sam sinoć o svemu razmišlja. Još jedan izlazak, ali nikakav. Ima sam osjećaj da sam potpuno prazan. Iscrpljenu u najmanju ruku. I tada sam shvatia – ovako više ne smim. Ovo sam tia odma počet pisat sinoć, ali sam shvatia da je bolje da prespavam, te da ću ujutro bit pametniji. I kad sam doša do tog zaključka, tjeskoba koja me cijelu večer morila je lagano nestala. Mic po mic. I doša sam do rezolucije (nije novogodišnja, ali dobro). Moram počet mislit više na sebe, a ne samo na druge- lijepo je pomoć, ali prvo moram sredit sebe samog. Također trebam počet razgovarat s nekim ljudima koje sam na ovaj ili onaj način, indirektno ili direktno povrijedia. Ili imam nedovršenih poslova s njima… jer samo tako ću moć krenit nanovo. Pa makar me svi zamrzili. Al jednostavno to trebam napravit. Putem bloga ću opisivat napredak. Bolje rečeno tok promjena…

- 12:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

29.07.2006., subota

Od prošlog ponedjeljka je i meni službeno počelo ljeto. Tj. ljetnji praznici. Posljednji ispit položen, svi popisi sakupljeni, tako da sada čekam deveti mjesec za upis slijedeće godine. Nije da baš iščekujem deveti, iako sada ne znam šta ču sam sa sobom. Kako sam proteklih par mjeseci ima ubojit ritam konstantne koncetracije prema knjizi, prvih par dana mi je bilo dosta čudno. Nikako izać iz te rutine. Tako da mi se masu puta znalo dogodit da se pokušavam prisjetit šta imam taj dio dana u planu učit. Ukratko, totalno sam bia sjeban. A i sam bioritam mi je bia u kaosu. Cili dan učiš, tako da ti se ranije i prispava. A pošto ne mogu do kasno spavat (a i opčenito ne mogu dugo spavat). Tako da bi iša leć oko 23, a diza se prije 8. i to totalno bez ikakvog razloga. Ta ranija dizanja bi iskoristia za ić u teretanu (u kojoj se više ne događaju nikakve gluposti, damn) ili ić na more (prvi put odem i odma pregorim). Ali i to me iscrpi, pa idem popodne leć (šta mi je nespecifično). I tako mi se cili ritam sjebe. Sad malo po malo uspostavljam ravnotežu…
I sada napokon kada mogu normalno izlazit vani, nemam sukin. Ili imaju spremat ispite ili nisu ovde. I tako mi je sada zanimacija dvd kolekcija. Čisto gledam filmove koje do sada nisam pogleda, te tražim ako ima neki koji je loše snimljen, pa da prepravim greške. A i očekujem ponedjeljak da mi dođe pošiljka iz Zagreba – X-men 3, Tokio drift i Da Vinci. A ovaj posljednji je više dar mom starom za 50 rođendan koji je bia u četvrtak. Iako, po njegovim riječima, veći mu je dar popunjen indeks. Ali znam da je pokaziva interes za gledanje filma, jer mu se tematika sviđa, a nema volje čitat knjigu. A i ja bi ponovno pogleda film, jer sam u međuvremenu doša do knjige i pročita je…. Pa da mogu vidit koliko je vjerno preneseno.
A i napokon se malo sleglo cijela halabuka oko upisa na fakultet. Jer je i na mom, kao i na mnogim drugim bila strka oko redovnih upisivanja i upisa «s posebnim potrebama» (ovakav navod ispada ka da su ta dica neki mutanti ili tako nešto). Prošle godine je bilo ok – dvi liste, nije nitko bia zakinut. Od učenika barem. Tako da je moj faks ima 75 brucoša umjesto 50 uobičajnih. Valjda su se na to profesori potužili jer im je bia problem održavat nastavu 50 % većem broju studenata. I onda nastane ujedinjena lista, i opet sranja. Netko kome roditelji nisu bili u ratu, a dobro napiše prijemni i ima odlične ocjene iz srednje može izgubit mjesto u odnosu na nekoga ko je ima osrednji prosjek i jedva proša upisi prag. Ne znam di je tu pravda. Istina, djeci poginulih u ratu bi trebalo pomoć, ali ne tako da se zakida nekoga tko se trudia 4 godine (ili duže), te ga kažnjavat šta mu roditelji nisu bili u ratu… ali ne pari mi se da će tako skoro doć do nekog dobrog riješenja…

- 12:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.07.2006., utorak

Jučerašnje jutro je bilo sve samo ne normalno. Toliko glupih situacija nisam odavno doživia. I to u stvarno malo vremena…
Ujutro sam mislia ić u teretanu. I probudia se cili nabrijan. Doslovno sam jedva čeka da odem. I krenem ja taka, a šta se više približavam teretani, to mi entuzijazam pada i pada. Kad sam doša do vrata, najrađe bi se okrenija i oš doma spavat. Nije mi ni sada jasno zašto me tako brzo prošla volja ali dobro. Barem nije bila puno svita, tako da sam moga doslovno gmizat od sprave do sprave. Mrzim kad trebam čekat na neku spravu, ali ni ne volim kada neko treba čekat mene. Tako da mi je ova situacija bila idealna. I nakon nekih pola sata počelo je dolazit još svita. A posebno su mi za oko zapela dva lika. Od nekih cca. 17-18 godina. Očito završila škola pa se došli malo «napuvat za lito». Ali kad sam ih vidia, došlo mi je čisto milo. Razvijeni ka albanska industrija, teški nekih 50-55 kila. Ali pokazivali su entuzijazam, šta je bilo pohvalno… i tako sija ja malo dalje od njih jer me baš zanimalo šta če radit. Tj. oče li napravit standardnu početničku grešku – ubit se prvi dan, pa slijedeća dva ne znaš za sebe. Takvu sam pizdariju i sam napravia kad sam počinja, pa nisam dva dana moga ispravit ruke kako bog zapovida. Pa su me starci zaje.. da im dodajem svako malo nešto. A meni problem dignit čašu da se napijem. Kad sam se oporavija, svima sam dilia čvengene ko me ljutia. Da se vratim onoj dvojici. I dođu oni do benđa i ni pet ni šest – 80 kila za zagrijavanje. Pod zagrijavanje se mislia ne neku težinu koju možeš dignit 5-6 puta da ti se zagriju mišići. A sada da netko ko ima mišića ka Bosna admirala (bez uvrijede Bosanicma), pa da ide dizat toliku težinu (i to za zagrijavanje), kosi se s zakonima fizike. Mislia sam otić prije nego su to montirali, ali sad sam tia stvarno ovo vidit. I ide prvi. Priprema od kojih par minuta, jak izbačaj i još jače padanje utega na njegova prsa. Nije uspia ni ispravit ruke. Sva sreća da mu je kompanjon uspia priskočit, pa da ujedinjenim snagama dignu uteg. Jer da mu je to direktno palo na prsa, polomilo bi mu rebra. Al izjava mu je bila genijalna. « A, krivo sam uvatia, inače bi to diga iz pi… ( a ja s svojim ušima mogu preletiti Marjan op.a.). a i onako nisam mislia danas radit ruke». Pa zašto jednostavno reć da ne možeš, stavit malo manje, pa ić postepeno. Nisu mišići kupus pa da raste preko noći. Oče se tu vrimena. Inače bi svi izgledali ka… (ne pada mi niti jedan snagator na pamet). I sada kreće druga lola. Priprema, Izbačaj i drži ispravljenih ruku uteg. Valjda ni njemu nije jasno kako je to uspija. Ali onda gravitacija se uključi. I lagano se počinje tiltat u desno. I svi utezi s te strane padaju na pod. Tada se uključuje i zakon akcije i reakcije. Na jednoj strani samo šipka, a na drugoj šipka i 30 kila. Klasičan katapult. Već sam ga zamislia u zidu. Sva sreća, nekako je osta ležat, a i utezi s druge strane su završili na podu. Na taj prizor sam se pokupia, jer sam se skoro upiša od smija. Valjda je i ovaj nešto komentira, ali nisam ima snage to više gledat. I napokon sam otkrija koja mi sprava najviše leži. Bicikla. Sidiš, a opet radiš. Idealno. Ovo bi trebali uvrstit ka olimpijsku disciplinu. Crnogorcima ne bi bilo premca.
I nakon ove smijurije i vozanja bajse sam se uputia doma. A kad ono sudar. Tip pretrčava cestu (za one iz St, ona s masu traka, poviše prve policijske koja ide prema Medici, di je stanica od 9). Ulica ima 3 trake od koje su u datom trenutku dvi bile prazne. A u trećoj je neka ženska glumila Schumachera u 307-mi. A pretrčivač nije baš malen. Mislim, lako ga se vidi iz daleka. Valjda ga je i ženska vidila, jer je ravni dio ceste, a on je prelazia kad je ova bila od njega nekih 50 metara. I da, lik je prelazia preko zebre (vrlo neuobičajno za Split). I ženska ga skoro pokupi. I u zadnji momenat zakoči. A da je usporila kada ga je vidila, ne bi trebila ni stajat. I tako ova stane, a kad ono bum. Crni bmw talijanskih registracija je naguzi. Auto, ne vozačicu. I sad scena. Talijan joj je.. mater i sve po spisku na talijanskom, a ova se dere na lika koji je prelazia cestu. Da je on kriv, da če joj on sve platit itd. tip je pogleda blido, zavaria od smija i oša svojim putem. A ova ka poma crvena. Ja mislim da još uvik viče. Pouka priče – vozite tenkove…
Popodne mi je bila kombinacija knjige-kunjanja-televizije. Kako su mi starci na godišnjem na Hvaru, ja i baba soliramo doma, tako da navečer nema prepirke oko tv-a. Ja gledam u dnevnom boravku, a ona u svojoj sobi. I svi zadovoljni. Ja surfam po programima, a ona gleda Latinicu. Pa sam i dio i ja pogleda. Nešto su tupili o plastičnim operacijama. Među gostima je bila i naša najpoznatija bivša daska Maja Šuput. I opet je dovukla onog svog pasa. Di se god ta ženska pojavia, taj pas je s njom. a pas liči ka da bi se najrađe ubia. Pa ga ova nešto razvlači. A pasu oči govore «skratite mi muke. MOLIM VAS!!!». I sada moj faksa napada peta jer radimo s životinjma. Ali smo barem humaniji nego ova…

- 10:53 - Komentari (9) - Isprintaj - #

16.07.2006., nedjelja

ovo je razgovor izmedju G. Bush jr. (trebalo bi pisat dumber) i nekog lika iz njegovog kabineta. u sferi vjerovali ili ne...

--------------------------------------------------------------------------------

George Bush, Jr: Condi! Nice to see you. What's happening?
Condi: Sir, I have the report here about the new leader of China.
George: Great. Lay it on me.
Condi: Hu is the new leader of China.
George: That's what I want to know.
Condi: That's what I1m telling you.
George: That's what I'm asking you. Who is the new leader of China?
Condi: Yes.
George: I mean the fellow's name.
Condi: Hu.
George: The guy in China.
Condi: Hu.
George: The new leader of China.
Condi: Hu.
George: The Chinaman!
Condi: Hu is leading China.
George: Now whaddya' asking me for?
Condi: I'm telling you Hu is leading China.
George: Well, I'm asking you. Who is leading China?
Condi: That's the man's name.
George: That's who's name?
Condi: Yes.
George: Will you or will you not tell me the name of the new leader of
China?
Condi: Yes, sir.
George: Yassir? Yassir Arafat is in China? I thought he was in the
Middle East.
Condi: That's correct.
George: Then who is in China?
Condi: Yes, sir.
George: Yassir is in China?
Condi: No, sir.
George: Then who is?
Condi: Yes, sir.
George: Yassir?
Condi: No, sir.
George: Look, Condi. I need to know the name of the newleader of
China. Get me the Secretary General of the U.N. on the phone.
Condi: Kofi?
George: No, thanks.
Condi: You want Kofi?
George: No.
Condi: You don't want Kofi.
George: No. But now that you mention it, I could use a glass of milk.
And then get me the U.N.
Condi: Yes, sir.
George: Not Yassir! The guy at the U.N.
Condi: Kofi?
George: Milk! Will you please make the call?
Condi: And call who?
George: Who is the guy at the U.N?
Condi: Hu is the guy in China.
George: Will you stay out of China?!
Condi: Yes, sir.
George: And stay out of the Middle East! Just get me the guy at the
U.N.
Condi: Kofi.
George: All right! With cream and two sugars. Now get on the phone.
(Condi picks up the phone.)
Condi: Rice, here.
George: Rice? Good idea. And a couple of egg rolls, too. Maybe we
should send some to the guy in China. And the Middle East. Can you get
Chinese food in the Middle East?
- 22:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

14.07.2006., petak

Evo nađoh vremena da nešto i napišem. Moram, tj. trebam se pohvalit da sam jedan usmeni daleko od davanja godine. Šta je, koliko je rastežem, i krajnje vrijeme. Očekiva sam da je usmeni u srijedu, ali ga je pomaknilo na ponedjeljak poslije. Profa treba negdje ić, a rado bi u nje odgovara. Ležernija atmosfera, nije toliko stresno. A i dosta mi je stresova ove godine. Od pustih premještanja rokova, par neuspjeha i masovnog nerazumjevanja okoline, sigurno sam zaradia čir na želudcu. Tako da me čeka još taj ispit i hello summer. Ovo lito mi je plan malo se više kupat, jer sam prošlo lito ima masu za učit (na žalost, bezuspješno), tako da bi bia red popunit kvotu. A i masu sam se nakupia filmova, tako da će mi i to moć bit neki oblik zabave.
Danas se saznalo na faksu da ćemo ipak moć prebacivat jedan cijeli predmet. I jedan ispit bi bia dosta, ali predmet je baš darivanje. Samo je caka da, dok se prebačeni ne položi u cijelosti, neće se moć polagat ništa s nove godine. Šta je u neku ruku dvosjekli mač. Istina, upisa si novu godinu, ali startaš s zaostatkom. Al ipak si upisa godinu. Vaga samo takva. Barem te malo natjera da stisneš s učenjem.

- 22:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.07.2006., subota

nenormalno me boli glava. i ovo je vec drugi dan da ne popusta. ali nije ona standardna bol, vec me boli samo kad gledam u desno. tj. kao okrecem glavu u desno. a boli ka da mi je neko usprica vrucu vodu ispod koze, pa ista curi. nemam pojma kako to stvarno izgleda, ali pretpostavljam da nesto slicno ovome sta mi je sada. sada bespomocno trazim neku sliku 50 * 50 da stavim uz komentare, ali nece pa nece. jos cu malo kopat. ako nadjete nesto zanimljivo, javi te. ispit je za 5 dana. pripreme napreduju...
- 22:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

04.07.2006., utorak

Posljednja dva-tri dana su mi čisto po volji. Malo je kalala ona bjesomućna vrućina, tako da ne trebam svako par minuta ić do frižidera i lokat vodusine. Iako je to bez neke velike svrhe, jer ne mogu popit toliko tekućine koliko je mogu iznojit… po tom pitanju ima sam osjećaj da se nalazim u radnji «jarheads»-a. Nešto napravi, pa se hidriraj. Pa opet nešto radi, pa se ponovno hidriraj. I tako u nedogled.
S ogromnim žaljenjem, jučer sam treba ić na faks prijavit (nadam se) posljednji ispti. Pošto postoji vjerovatnost da s do sada danim ispitima mogu već upisat slijedeću godinu, ipak ne želim riskirat. Jer tko zna šta ovoj ekipi može šunit. Ovako igram na sigurno. A i nije mi toliko napeto prenosit neki predmet. Lijepo je znat da imaš kakvo-takvo osiguranje u slučaju «greške u koracima», ali kad mi je već ponuđena prilika, zašto je ne iskoristit. I kada sam doša na faks, tarapana… jučer su počeli upisi. Tj. predbilježba za izlazak na prijemni. Masu pomlatka i njihovi starci. A ovaj iz referade kasni. Kasni za ne falit uru ipo. I šta je najgore, starci dižu paniku. Nema veze šta prijave traju do petka. Njihovo dijete treba sada dat papire, inače če… ne znam šta. I, nakon pusto izgubljenih živaca, dolazi lik iz referade. I skroz nonšalantno ide. Jebe se njega šta ima ovih polu ludih šta oče se odma upisat. I šta ima studenata koji bi prijavili ispit ili diplomski. Sva sreća, brzo sam (čitaj – preko mase ludih i već bijesnih roditelja) doša na red i preda prijavnice. I sad mi tu jedna stvar nije jasna. Zašto svaki put kada treba ić prijavit ispit treba prolazit kroz ovakve havarije? Čua sam da neki fakulteti (većinom u Zagrebu) mogu prijavljivat ispite preko neta. Na taj način je uklonjen srednji čovjek, te si siguran da si taj ispit i prijavia. Jer nemli broj puta se znalo dogodit da je prijavnica «zagubljena» ili «nepravilno ispunjena». čua sam da je bilo i takvih pokušaja na mom faksu, ali onaj studentomat se i dalje koristi većinom za igranje solitera. A i radi ove brzine obrade, pada mi mrak na oči kad se sjuetim upisa. Jedna iz referade na nas 500-tinjak. A ovaj još to uspori. Pa ga neko zove. Ne neko fula nešto ispunit, pa sve treba nanovo… pa al netko ne može uskočit u to vrime, da malo se ubrza. Jer u osnovi treba sam preda t2 papira, udarit 4 pečata, dat uplatnicu ( i dalje ne znam zašto plačamo tih 100 kuna) i u osnovi to je to. Na ekonomiji radi 5-6 ljudi (mahom studenata9, tako da je upis gotov u 5-6 minuta, kod nas to traje 20 minuta…

- 22:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

30.06.2006., petak

Kao prvo bi htio zahvaliti na svim čestitkama. Puno mi je to značilo. Skoro kao i trenutak kada sam da ispit. Također bi ovim putem čestita kolegi senioru na položenom ispitu. Ja sam taj predmet položia prošle godine. Al da me se sada pita koji bi predmet rađe odgovara, odgovor stvarno ne bi zna. Jer od ova dva zla teško možeš odabrat manje…
A sad bi se osvrnia malo na neke stvari vezane uz Svjetsko u nogometu. Koji je postao ozbiljan cirkus. Malo tko više vodi brigu o samom nogometu kao igri, nego se mnogo više vodi briga oko svega oko njega. Neosporiva je činjenica da su Njemci digli ogromnu lovu na organizaciji. Svi stadioni su ograđeni, tako da se ne može ništa prehrambeno unit. A oko stadiona prodaju sve i svašta u suhom zlatu. Boca obične vode od 3 deca – 3 eura. Istu takvu bocu možeš u dućanu kupit za 3 kune. I u takvom cirkusu je bilo iluzorno očekivati da neće doći do korupcije. Prevelika je tu lova u igri. I tako dolazimo da «suđenja generacije». Talijanski divovi Milan i Juventus, te malo manje «važni» Lazio i Fiorentina su pod istragom radi namještanja utakmica. Moguća kazna – bacanje u drugu ili, u slučaju Juventusa, treću ligu. Te ispadanje iz europskih kup natjecanja. Što je ogroman financijski udar za sve klubove, posebno za prva dva spomenuta. Jer je sada velika vjerovatnost da će izgubit masu dobrih (da ne kažem vrhunskih igrača), te će im i dio sponzora okrenit leđa… u svakom slučaju – ne baš dobra situacija. A i samo suđenje je dovelo i do prve ljudske žrtve. Bivši igrač, a sada sportski direktor, Gianluca Pessotto (valjda se ovako piše) je pokušao počinit samoubojstvo skokom s 4 kata (cca. 15 metara visine). Misterija je kako je osta živ. Momentalno je u farmakološkoj (lijekovima induciranoj) komi. Ali i ako se nekim čudom probudim, najvjerovatnije če biti paraliziran od vrata naniže. Kraće rečeno kvadriplegičar. Po mom mišljenju – bolje bi mu bilo da je na mjestu umra. Jer takav život i nije neki život. Bit će mu potrebna konstatna njega, a i obično zagrcavanje slinom mu može bit fatalno.
Ali u cijeloj priči mi je nešto drugo fascinantno. Šta se to treba dogodit u ljudskoj psihi da shvati da je samoubojstvo jedini izlaz? Te da li ta osoba u tom trenutku očaja misli na ikog drugog osim na sebe? Jer u većini slučajeva te osobe imaju i obitelji i djecu, supružnike… da li promisle kako će biti njima kada saznaju ili, u najgorim i vrlo čestim slučajevima, nađu mrtvu voljenu osobu? Slučajevi samoubojstava su sve češći pri kraju školskih godina. Razlog – negativne ocjene ili ponavljanje razreda. Da li je to rješenje – NE. Pa di su bili tokom cijele godine? Ispada da je dignit ruku na sebe najlakše… umjesto sjest i učit. Po toj logici ja bi već odavno bia mrtav. Jer sam ljostia i prvu i treću godinu. Ali jednostavno sam shvatia da se nisam dovoljno trudia i da s malo više angažmana mogu dobit puno bolje rezultate…

- 22:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Zgode i nezgode neprilagodjenog...

evo moja animirana verzija




Myspace Graphics



moj najdrazi hobi




Myspace Graphics

o meni...

prvi veći piercing...

Image Hosted by ImageShack.us


drugi piercing


Image Hosted by ImageShack.us


ovo mi je neki herpes izletia.
sada nema više ovih piercing.
ali ih imam na ušima. 5

anyway...
po horoskopu sam
RIBA
Zivim u st-u
studiram medicinu,a u
slobodno vrijeme crtam svašta...


ugledavam se na:

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us



and finally - po misljanju svih oko mene
ovako izgledam kad sam najbolji

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

links:

St Tattoo art - da mi je ovdje radit
Wu Tang Girl
Vans
Split - strana o mom gradu
Sookie
Slut
Tija
Slipknot girl
Blackeyedbunny